Deliver Us Mars – recenzija

Deliver Us Mars nastavak je igre Deliver Us The Moon: Fortuna, narativne igre koja je imala mnogo problema kada je lansirana krajem 2018. KeokeN Interactive uklonio je igru iz prodaje i naporno radio da je popravi, uključujući prerađeni kraj, prije ponovnog objavljivanja bez podnaslova Fortuna.

Zatim su prošle godine objavili zakrpu za PS5 i Xbox Series, vraćajući ga u prodaju. Sada se KeokeN Interactive vraća s nastavkom i iako možete uživati u priči bez igranja originala, postava likova uglavnom je ista, nastavljajući priču o obitelji Johanson. Ovaj put fokus je na Kathy Johanson, najmlađoj u obitelji koja je provela godine trenirajući da postane astronaut. Njezina je priča zanimljiva, narušena monotonim igranjem. Iako su strast i ljubav KeokeN Interactivea prema igri neosporni, te je sigurno lansirana u boljem stanju od svog debija 2018., Deliver Us Mars ne donosi mnogo toga dobrog.

Zemlja umire zbog globalnog zatopljenja, biljke i životinje izumiru alarmantnom brzinom, a čovječanstvo se bori da zadrži upaljena svjetla, čak i uz MPT tehnologiju koju je Kathyn otac, Isaac Johanson, razvio za slanje energije s Mjeseca. Kao što je ispričano kroz flashbackove, Isaac i društvo drugih osmislili su radikalniji plan, smatrajući svijet izgubljenim slučajem. Konstruirali su tri masivna broda Ark s ciljem  živjelja na Marsu gdje su se nadali uspostaviti novu koloniju koja neće ponoviti historiju. Isaacova starija kći Claire, s kojom je već imao problematičan odnos, očajnički ga pokušava spriječiti da sa sobom povede mladu Kath, smatrajući to previše opasnim. U posljednjoj sekundi Isaac je odvojen od Kathy bez povratka i mora je napustiti.

Preskočite hrpu godina naprijed i Kathy je članica WSA (Svjetske svemirske agencije) i postaje astronaut kada agencija prvi put dobije poruku s Marsa. Može se razaznati samo jedna riječ: “Mjesečev medvjed”, nadimak koji je Isaac dao svojoj najmlađoj kćeri. Dakle, WSA kreće do Marsa, a njihov plan je vratiti ukradene brodove Ark jer vjeruju da bi njihova tehnologija mogla dati Zemlji šansu za ozdravljenje. Claire je na čelu misije i unatoč svom neiskustvu i mladosti, Kathy također ide zajedno s još dvoje, i dok je njen cilj naizgled isti, ona očito želi pronaći svog oca.

Dakle, postoje dvije različite teme: prva je misterij onoga što se dogodilo na crvenom planetu, a druga je obitelj Johanson. Iako je spašavanje cijele Zemlje zasigurno najhitnije pitanje, zapravo je Kathyna želja da pronađe svog oca i dobije neki zaključak ono što gura priču naprijed i ono je ono što utječe na većinu njezinih odluka. Kathy je tiha i suzdržana protagonistica, ne boji se zalagati se za ono što je ispravno, ali je također sklona dopustiti da joj emocije diktiraju izbore što može dovesti do sukoba s ostatkom ekipe.

To je solidna znanstveno-fantastična premisa i korištenje i globalnog zatopljenja i tajnih organizacija koje smišljaju hrabre planove bez da govore ikome drugom čvrsto je utemeljilo u relevantnosti. Deliver Us Mars uspijeva ispričati pristojno uvjerljivu priču sa čvrstom misterijom i dobrom obiteljskom dinamikom, iako bi vam se, ako ste ljubitelj znanstvene fantastike, moglo činiti malo previše poznato. Slično kao i prethodna igra, kraj je neuredan i ostavlja puno neodgovorenih pitanja, možda u nadi za još jedan nastavak.

Grafički i tehnički, igra je gruba u cijelosti. Ponekad Deliver Us Mars izgleda prilično lijepo, pogotovo kada istražujete neke od interijera. Plutanje svemirskom stanicom pri nultoj gravitaciji može biti vrlo atmosferično, a nekoliko svemirskih dijelova u kojima juriš po vanjskom dijelu svemirskog broda prilično su cool. A drugi put izgleda loše, uključujući neka okruženja (uvodne scene na Zemlji su gadne) i samog lika. Čini se da su im lica isklesana od voska i imaju čudne dimenzije, a način na koji se likovi kreću je ukočen i nespretan. To je iznenađujuće jer su se programeri odlučili za potpuno snimanje pokreta koje je trebalo omogućiti mnogo govora tijela, važnog alata u priči koja je tako snažno povezana s emocijama lika. Ali čini se kao da su uzeli sve te neobrađene snimljene podatke i ubacili ih u nešto drugo što je rezultiralo licima na kojima jedva da ima ikakvih emocija i rukama koje izgledaju kao da su trajno zaglavljene s ispruženim prstima.

Deliver Us The Moon skrivao je svog protagonista iza kacige cijelu igru, lekcija koje se Deliver Us Mars vjerojatno trebao držati. Ne čini nikakvu uslugu izvrsnim performansama. KeokeN Interactive uspio je okupiti hrpu talentiranih ljudi da iznesu svoju priču. Ellise Chappell preuzima ulogu Kathy, označavajući njezin prvi pokušaj rada s videoigrama. Njezine prethodne uloge uključuju TV serije Poldark i The Last Dragonslayer, a blista u Deliver Us Mars, pružajući stvarno snažnu izvedbu. Ostatak glumačke postave također daje sve od sebe, a rezultat pomaže u ublažavanju nekih problema za koje smatram da scenarij ima. Ta pitanja su motivacija i rasuđivanje.

Kathy je izvrstan primjer: njezine su odluke motivirane gotovo isključivo emocijama, što ima smisla s obzirom na njezinu obiteljsku upletenost i mladu dob, ali također dovodi do toga da radi neke nevjerojatno glupe stvari ili ignorira naredbe. Ta tehnika pripovijedanja može funkcionirati u pravoj situaciji. Bilo je dosta trenutaka u kojima sam ogorčeno uzdahnuo zbog nečega što je Kathy učinila ili neke informacije koju je odlučila prešutjeti.

Drugi likovi također se bore da priopće svoje obrazloženje ili motivaciju, što je dovelo do nekoliko trenutaka češkanja po glavi. Nije da je ostatak četveročlane posade puno bolji: unatoč svom navodnom iskustvu, užasno su nedovoljno pripremljeni. Jedna pati od jasnog PTSP-a koji je prilično očit od prvog dana, zbog čega je teško razumjeti zašto su je uopće poslali. Njezin je partner također u ekipi, stvarajući osjećaj podijeljene odanosti, a Claire je Kathyna sestra pa tu postoje očiti problemi. Zašto su, dovraga, ovo četvero nepripremljenih ljudi poslani na tako vitalnu misiju? Postoje nagovještaji da WSA ima ozbiljan nedostatak osoblja, pa bi to moglo biti objašnjenje, ali nikad nije razjašnjeno..

Deliver Us Mars igra je sporog istraživanja okoliša, skupljanja zapisanih dnevnika i gledanja holograma i scena. Uklapa se u takozvani walking-sim žanr, ali također pokušava unijeti više elemenata igrivosti koje često vidimo. Jedna od najvećih vrsta zagonetki je ona u kojoj morate postaviti tronošce koji proizvode energiju kako biste ispalili zrake energije potrebne za otvaranje vrata i pokretanje strojeva. Također treba uzeti u obzir razdjelnike i reduktore, što je važno jer se određeni prijemnici neće aktivirati ako im unesete previše energije. A nabaviti te alate obično znači usmjeriti snop na jedna vrata kako biste mogli uskočiti, zgrabiti razdjelnik, upotrijebiti ga na izvornom snopu da aktivirate dvije stvari i tako dalje.

Zanemarujući očito pitanje zašto bi itko razvio ovakav system, a još manje ga koristio kao okosnicu za većinu svoje tehnologije, isprva može biti prilično zabavno. Određivanje redoslijeda kojim se stvari moraju uključiti ili otvoriti može biti zadovoljavajuće. Nakon tih prvih nekoliko puta, međutim, gubi svoju privlačnost i dizajni ovih scenarija se ne razvijaju. Svaki se čini kao nešto duža verzija prethodnog s istim osnovnim uzorkom: pogledajte okolo, a zatim provedite minutu ili dvije eksperimentirajući kako biste pronašli pravi redoslijed.

Također sam otkrio da je moguće slučajno se zaključati u neke sobe, prisiljavajući vas da napustite igru. Čini se da ovo nije namjerno i ne postoji način da ponovno pokrenete posljednju checkpoint.

Još jedan oblik zagonetke su hologrami, koji se obilato koriste da bi vas upoznali s onim što se događa na brodu ARK. Ideja je da morate voditi tri holografska bloka u sferu, što se radi pomicanjem drona naprijed-nazad, s jedne na drugu stranu. Opušteno koristim izraz “slagalica” jer za to nije potrebno stvarno obrazloženje – samo se malo pomaknete dok ne sjednu na svoje mjesto i dok se hologram ne pokrene.

Druga glavna komponenta igranja je platforma i penjanje. Platforma je najosnovnija što je više moguće: lebdeći skok i čučanje su opseg i nema puno prostora za neuspjeh. Penjanje je detaljnije s Kathy koja automatski vadi svoje sjekire za penjanje kad se približi odgovarajućoj površini. Svaki okidač kontrolira ruku, a povlačenjem okidača Kathy će zabiti svoju sjekiru u zid. a zatim pomoću lijeve palice možete kontrolirati njezinu slobodnu ruku kako biste odabrali glavno mjesto u koje ćete zabiti sljedeću sjekiru. Ideja je da dok se možete penjati morate selektivno kopati u zid jer ako udarite u metal ili kamen ili nešto slično, sjekira će se samo odbiti, što je sasvim u redu pod uvjetom da već niste pustili drugi okidač . Kasnije se dodaju neki skokovi, stvarajući cool trenutke u kojima povlačite okidače za zabijanje sjekira u zid i klizite na pola sekunde prije nego što padnete u ponor.

Deliver Us Mars prije svega je namijenjena igri koja se temelji na naraciji, a mnoge igre u tom žanru obično niti ne pokušavaju uključiti bilo kakav gameplay osim hodanja uokolo i buljenja u stvari. Ali moram uzeti u obzir činjenicu da Deliver Us Mars pokušava imati neke elemente igranja i da do kraja igre iskreno mislim da bih bio sretniji bez njih.

Deliver Us Mars je stvarno škakljiva igra za izvući zaključak jer ima toliko mnogo elemenata različite kvalitete. Uživao sam u konceptu pripovijesti, svidjela mi se usredotočenost na obiteljsku dinamiku kako bi se sve objedinilo – ali likovi mogu donositi ljutite odluke, a gameplay je dosadan. Naposljetku, uživao sam gledajući kamo priča ide, ali smatrao sam da je proces do tamo bio zahtjevan. Ako volite sporije narativne igre i spremni ste prihvatiti ograničenja igranja, onda bi Deliver Us Mars moglo biti vrijedno kupovine.